Pojmovnik bolesti oka

Kronična upala Meibomove žlijezde (Chalazion) nastaje zbog zastoja sekreta u izvodnom kanalu. Često se pojavljuje na više mjesta i češći je kod odraslih.

Konjuktivitis “crveno oko” je upala prozirne i glatke sluznice koja prekriva unutrašnju površinu očnog kapka. Upala se pojavljuje u mnogim oblicima, od blagog crvenila, povećanog suzenja, akutne gnojne upale pa sve do dugoročnih problema povezanih s poremećajem lučenja suza. Simptomi konjuktivitisa su peckanje, svrbež, crvenilo, osjećaj stranog tijela u oku, natečeni očni kapci. Kod bakterijskog konjuktivitisa upala je povezana s pretjeranim stvaranjem sluzi, te se stvara iscjedak iz oka žuto-zelene 
boje. Sekret uzrokuje pogoršanje vida i tokom noći slijepljuje trepavice. Nakon buđenja oči se teže otvaraju. Alergijski konjuktivitis uzrokuje svrbež očiju i kapaka. Suha upala stvara osjećaj stranog tijela u oku. 

Uzroci konjuktivitisa 

Uzroci nastanka konjuktivitisa mogu biti raznoliki: infekcija, alergija, povezanost s nekom drugom bolesti.
Zarazni konjuktivitis obično je uzrokovan virusima koji se najčešće prenose kontaktom.
Među konjuktivitise koji nisu zarazni spada alergijski konjuktivitis, koji se pojavljuje za vrijeme sezone peludi, ali može imati i cijelo godišnji karakter. Alergiju također može izazvati prašina, životinjska dlaka i kozmetika.
Suha upala spojnice se odnosi na situaciju kada oko ne luči dovoljno suza ili su suze loše kvalitete, te površina oka nije dovoljno vlažna.
Poteškoće se također mogu pojaviti tokom boravka u nečistim prostorijama, te pri dugotrajnom opterećenju očiju (primjerice pri radu na računalu). Loše utječu i smog, dim cigareta, suhi zrak…
Posebno bi trebali biti oprezni nosioci kontaktnih leća. Kada se pojavi upala ili izrazito crvenilo, kontaktne leće odmah skinite i posjetite očnog liječnika.

Liječenje konjuktivitisa ovisi o njegovom uzroku. Ako se radi o blagoj virusnoj upali liječiti se možemo sami, koristeći mast za oči. Ponekad upala prođe sama od sebe.
U slučaju gnojnog konjuktivitisa, potrebno je posjetiti liječnika. Očne kapi za liječenje ovog tipa upale nisu u slobodnoj prodaji. Isto vrijedi i za alergijske upale.
Uvijek je bolje savjetovati se s liječnikom. Liječnik će pregledom odrediti vrstu i stupanj hiperemije spojnice, te uzeti bris za analizu.
Pri osjećaju suhoće očiju potrebno je često treptati, izbjegavati klimatizirane prostore, te povremeno odmarati oči držeći ih zatvorenima. Oči su osjetljive, stoga su sunčane naočale nužne.  

SUHO OKO

Suho oko je poremećaj suznog filma uzrokovan nedostatkom suza ili obilnim hlapljenjem suza koji uzrokuje oštećenje očne površine između vjeđa, a koji je udružen sa simptomima neugodnosti. Simptomi suhog oka su:

· “umor” očiju

· zamagljen vid

· crvenilo

· osjećaj stranog tijela

· “pijesak” u očima

· pečenje, žarenje

· sekret u obliku niti

· paradoksalno suzenje

Nedostatak suza ili njihova lošija kvaliteta nadoknađuje se ukapavanjem umjetnih suza. Ova sredstva prekrivaju površinu oka i tako je vlaže i štite te smanjuju trenje između rožnice i kapaka. Potrebno ih je koristiti više puta na dan, u prosjeku 4-6 puta, a trajanje terapije je veoma dugotrajno i ovisno o uzroku smanjenja količine suza. Kapi umjetnih suza nisu štetne i nemaju nikakve nuspojave čak ni nakon višegodišnjeg korištenja.

STRABIZAM – RAZROKOST – ŠKILJAVOST

Strabizam ili škiljavost je poremećaj položaja očiju i vidne funkcije kod kojeg nije moguće obje vidne linije istodobno usmjeriti prema točki koja se fiksira.

Normalno, kada se gleda neki predmet, slika oba oka simultano pada u točku centralnog vida u oku. Međutim, ako oba oka nisu uravnotežena u svojim pokretima, kao kod škiljavosti, nastaju fenomeni kao dvoslike i konfuzija. Bilo koje odstupanje od paralelnog položaja oba oka naziva se strabizam.

Strabizam je vrlo čest, javlja se u 4-6% ljudi, od kojih 50% ima slabovidnost škiljavog oka. Osnova svakog liječenja strabizma je određivanje točne dioptrije kako bi se postigao oštriji vid.

U tu svrhu postoji veliki broj metoda i tehnika koje uključuju prekrivanje (okluziju) boljeg oka, a ponekad i lošijega u određenim periodima te provođenja određenih vježbi. Njima se nastoji postići da makula bude ta koja fiksira sliku (a ne neki drugi dio mrežnice kao što je to česti slučaj) te da se vid u najvećoj mogućoj mjeri popravi.

Operacija je krajnja, ali nikako i svemoguća metoda u liječenju strabizma. Primjenjuje se samo onda kada drugim metodama nije moguće postići izlječenje. Obično je dovoljno operirati samo strabirajuće oko, ali je u određenim situacijama potreban i zahvat na oba oka.

Nakon operacije je i dalje potrebno provoditi određene vježbe kako bi se novonastalo stanje održalo.Vrijeme za zahvat nije određeno nikakvim pravilom, nego se određuje od slučaja do slučaja. Važno je napomenuti da je liječenje strabizma vrlo teško i dugotrajno te ne daje uvijek očekivane rezultate.

KERATOKONUS 

Keratokonus je degenerativna bolest rožnice, pri kojoj se rožnica stanjuje i mijenja svoj oblik. Budući da prednja ploha rožnice igra važnu ulogu u refrakcijskom stanju oka, svaka i najmanja promjena radijusa zakrivljenosti znatno utječe na kvalitetu vida. 
Bolest zahvaća otprilike 0.25% populacije, a najčešće se javlja u adolescentskoj dobi. Poznati su međutim i slučajevi obolijevanja od keratokonusa kod djece mlađe od šest godina, kao i kod žena za vrijeme menopauze. U pravilu, bolest se najprije pojavi na jednom oku, ali pacijenti najčešće potraže profesionalnu pomoć tek kada bolest zahvati i drugo oko, što može potrajati nekoliko godina. Kako bolest napreduje, najprije nastaje kratkovidnost, a zatim i nepravilni astigmatizam. Ako se bolest otkrije na vrijeme, u ranom stadiju je još uvijek moguće korigirati vid dioptrijskim naočalama, mekim kontaktnim lećama, a zatím tvrdim kontaktnim lećama. Posljednja opcija je transplantacija rožnice.

Keratokonus je često dijagnosticiran u kombinaciji s drugim genetskim poremećajima, kao što su Downov i Marfanov sindrom. Čest uzrok bolesti također je i genetsko nasljeđe. Za uspješno liječenje važna je i ispravna prehrana, unos dovoljno tekućine, dovoljno vitamina i kvalitetan san. Ustanovljeno je da hormonalne promjene i neki lijekovi također mogu uzrokovati bolest. Pacijenti s keratokonusom često imaju krhke nokte, oslabljenu kosu i veliku potrebu za trljanjem očiju. Korekcija i izlječenje keratokonusa je unatoč velikom napretku još uvijek prilično komplicirano.

BOLESTI STRAŽNJEG SEGMENTA (retinalne degeneracije i distrofije, retinalne vaskularne bolesti, makularne bolesti, upalne bolesti retine i staklastog tijela, tumori oka, dijabetička retinopatija, senilna makularna degeneracija)

DIJABETIČKA RETINOPATIJA jedan je od vodećih uzroka sljepoće u suvremenom svijetu. Dijabetes utječe na mnoge organe u tijelu pa tako i na vid, stoga osobe s dijagnosticiranim dijabetesom imaju 10 do 20 puta veće šanse da obole od dijabetičke retinopatije. Dijabetes najčešće utječe na mrežnicu odnosno retinu tj. krvne žile mrežnice koje izbočenjem kapilara (mikroaneurizmama) utječu na pucanje stijenka mrežnice čime nastaju točkasta krvarenja. 

U prvom stadiju bolesti, neproliferativnoj dijabetičkoj retinopatiji, dolazi do proširenja krvnih žila i kapilara mrežnice. Tako oslabljeni i oštećeni kapilari počinju propuštati tekućinu i krv stvarajući krvarenja. Može se pojaviti otok u žutoj pjegi, tzv. edem makule, što dovodi do iskrivljenja slike i smanjenja vidne oštrine. 

Dijagnoza se postavlja preciznim pregledom očne pozadine (oftalmoskopije), mjerenjem očnog tlaka, optičkom koherentnom tomografijom (OCT) i fluoresceinskom angiografijom. Zahvaljujući fluoresceinskoj angiografiji koja pomoću kontrasta detaljno snima krvne žile mrežnice, moguće je vidjeti ima li propuštanja iz žilica i jesu li sve žilice prohodne. Na temelju fluoresceinske angiografije provodi se liječenje laserom. 

Sljedeći stadij je tzv. proliferativna dijabetička retinopatija. Ukoliko dolazi do smanjene opskrbe mrežnice kisikom i hranjivim tvarima (ishemije), na ishemičnim djelovima mrežnice dolazi do abnormalnog rasta novih krvnih žila (neovaskularizacije). Nažalost, nove krvne žile su vrlo krhke, pucaju, te dolazi do još većeg krvarenja u unutrašnjost oka (staklovini). Rješenje ovog problema nudi fotokoagulacija mrežnice pomoću argon lasera ili mikrokirurški postupak – vitrektomija. Laser i vitrektomija ne vraćaju izgubljeni vid i ne liječe bolest, već sprečavaju komplikacije bolesti i napredovanje gubitka vida.

Komplikacija do koje može dovesti dijabetička retinopatija je ablacija (odignuće) mrežnice. To je proces kod kojeg dolazi do odignuća 9 slojeva mrežnice od pigmentnog epitela. Neki od simptoma ablacije mrežnice su povremeni bljeskovi pred okom, “plivanje” slike, i pojava crne mrlje u vidnom polju. 

Osnovna prevencija dijabetičke retinopatije i povezanih bolesti leži u dobroj regulaciji razine šećera u krvi, kako pomoću pravilne prehrane, tako i pomoću lijekova. Ostali faktori koji mogu utjecati na nastanak i napredovanje dijabetičke retinopatije su: pušenje, konzumacija alkohola, visoki krvni tlak, razina masnoća u krvi. 
 

SENILNA MAKULARNA DEGENERACIJA

Senilna makularna degeneracija je bolest oka povezana sa starenjem koja postupno uništava centralni vid. Centralna vidna oštrina nam je potrebna za precizan vid i svakodnevno obavljanje zadataka poput čitanja i vožnje.

Ova bolest zahvaća žutu pjegu (makulu), najrazvijeniji dio mrežnice, odnosno mjesto najjasnijeg vida. Mrežnica pretvara svjetlosni signal tj. sliku koju gledamo u električne impulse, a zatim provodi te impulse do središnjeg živčanog sustava.

Senilna makularna degeneracija ne uzrokuje bol. U nekim slučajevima, bolest se razvija vrlo sporo tako da oboljeli niti ne primijete razliku u svojem vidu. Kod drugih se bolest razvija puno brže, te može uzrokovati gubitak vida na oba oka. Pojavljuje se u dva oblika: suhom i vlažnom.

Suha makularna degeneracija uzrokuje sporo propadanje pigmentnih stanica mrežnice. Posljedice su narušena funkcija žute pjege, a s time i oštrina centralnog vida. Često se prvo pojavljuje u samo jednom oku, a kasnije mogu biti zahvaćena oba oka. Liječnici ne mogu predvidjeti hoće li će se bolest proširiti i na drugo oko. Uzrok ove bolesti je još uvijek nepoznat. Suha makularna degeneracija je učestaliji oblik. Više od 85% svih osoba s naprednim i srednjim stadijem makularne degeneracije pate od suhog oblika ove bolesti. 

Simptomi suhog oblika makularne degeneracije: najčešći početni simptom je zamućen vid. Manji broj stanica u makuli rezultira slabijim raspoznavanjem pojedinosti i stvari ispred sebe poput lica ili riječi u knjizi. Jače svjetlo može pomoći pri zamućenom vidu. Ukoliko propadne veliki broj fotoosjetljivih stanica u makuli, moguće je da oboljeli vide malu – ali rastuću – crnu mrlju u središtu vidnog polja.
Vlažna makularna degeneracija se pojavljuje kada se iza mrežnice počnu stvarati abnormalne krvne žilice i rasti ispod žute pjege (makule). Te novostvorene krvne žilice su vrlo osjetljive i često pucaju zbog čega dolazi do krvarenja i istjecanja tekućine. Krv i tekućine tada podižu makulu što uzrokuje njeno oštećenje.

Vlažna makularna degeneracija je poznata i kao uznapredovala makularna degeneracija koja može rezultirati vrlo brzim gubitkom centralnog vida.

Jedan od prvih simptoma vlažnog oblika makularne degeneracije je da vam se ravne crte čine zakrivljenima. Ako zapazite takvu ili sličnu promjenu vašeg vida, odmah se obratite vašem oftalmologu, zbog detaljnog pregleda očiju.

Simptomi vlažnog oblika makularne degeneracije: klasični početni simptom je da se ravne crte čine zakrivljenima. To se događa kada nakupljene tekućine iz raspucalih krvnih žilica počnu podizati makulu narušavajući vid. Mala crna mrlja može biti simptom i kod vlažnog oblika makularne degeneracije. Uzrokuje gubitak centralne vidne oštrine.

Kome prijeti makularna degeneracija?
Najveći nositelj rizika je dob. Iako se može pojaviti u srednjoj dobi, istraživanja su pokazala da su osobe iznad 60 godina starosti najpodložnije makularnoj degeneraciji. Rezultati jednog istraživanja su dokazali da osobe srednje životne dobi imaju vjerojatnost oboljenja od 2%, dok ta vjerojatnost raste na 30% kod osoba starijih od 75 godina.

Faktori rizika za razvoj makularne degeneracije su: 
pušenje, pretilost, genetsko nasljeđe, spol (žene imaju veću vjerojatnost od pojave makularne degeneracije nego muškarci).

Članci su preuzeti sa sljedećih stranica: http://www.optometrija.net, http://www.allaboutvision.com/ , en.wikipedia.org, http://www.aao.org/